PISANO SRCEM
Nedostaješ mi...
Znaš li kako nedostajanje ume da boli u hladna zimska jutra, kad se probudim i ugledam praznu stranu postelje? Sklopim oči i ponadam se da je to samo ružan san, a znam da nije. I onda zagrlim jastuk i udišem tvoj miris koji još uvek nije iščezao.
Kuvam prvu jutarnju kafu, za dvoje, po navici, a onda se setim da više nisi tu i tuga mi ispuni srce.
Izlazim napolje, mraz štipa za obraze. Fali mi tvoj džep, da u njemu zgrejem promrzle prste. I tvoji tragovi u snegu kraj mojih.
Pitaju me da li sam te prebolela. Kažem da jesam i nameštam lažni osmeh, a bol mi slama srce i u snu plačem i dozivam tvoje ime.
Nedostaješ mi...
Možda ću i ja tebi nedostajati, jednom kad ostaneš sam i kad i tvoja jutra postanu hladna kao moja, a nećeš imati koga da zagrliš s druge strane postelje. Kada kafa koju ćeš piti u tim hladnim jutrima bude imala gorak ukus samoće. Kad ne budeš imao čije prste da greješ u džepu jakne i kad kraj tvojih tragova u snegu ne bude ni jednih drugih. Kad te neki pogled ispod zimskog kačketa bude podsetio na moj, ili smeh u prolazu... Ili kad vidiš promrzlu pticu šćućurenu na ogoleloj grani. Možda ću ti tada nedostajati. Možda ćeš me tražiti u hodnicima sećanja. Možda ćeš tada poželeti da se vratiš u moj zagrljaj, a možda će biti kasno za to jer će moje ruke možda grliti nekog drugog.
Jelena Stanojev